18.06.2005., subota

Očekivan dan

Danas sam tako slaba.

Danas se šuljam za tvojim koracima. Virtualno. Iščekujem dah.
Znam da nećeš zapuhati u mom smjeru. Poznajem te predobro
da bih samu sebe zavaravala.

A opet. Osluškujem. Opet.

I ljutim samu sebe jer se predajem nečemu što ne postoji.
Ali danas si bliži nego jučer, danas imaš izbora.

Znam te predobro.


I ubija me samoća. I izabrala sam potpuno pogrešan dan za
ostanak među četiri zida. Sve je pogrešno.


Tvoja tišina me više čak niti ne boli.

Tvoja tišina me vrijeđa.
- 20:09 - #

07.06.2005., utorak

Što je ostalo?

Zalupila sam vratima. Uvrijedila sam drage ljude. I odmah mi je bilo
krivo, odmah sam znala da tako ne bih smjela.

Ali ja sam tako prazna. Tako prazna.


Nemam više što za dati. Trebam sebi sama. Sebično je vrijeme došlo.
Ako mislim preživjeti ovaj uragan u duši, moram stati. U samoći.
U tišini. Moram stati.


Tako sam prazna. Tako prazna.


Nemam više što za dati. Ni sebi samoj. Zašto nitko ne razumije?


Nisam ni ja tebe. Dok nisam zalupila vrata, sjela na pod i zaplakala
najiskrenije. Nikad nisam tako.



Prvi put osjećam se sama. Prvi put osjećam dno. Ispod ne ide,
nadam se.


Prazna ljuštura, kažeš?
Sad znam na što misliš.

Boli.
- 14:14 - #

24.05.2005., utorak

Još samo jedan udah

Vrišti mi se.

Borim se između onoga što meni treba i onoga što osjećam da treba.


Kad se pomirim sa šutnjom, osjećam se cijela. Osjećam da ništa nisam
ni izgubila. Jer sam dala najviše od sebe što mogu. Jer sam dala ono
što treba. Oboma.


Kad se pomirim sa šutnjom, volim najviše. Jer je to trenutak kada
zaboravim na svoju taštinu. Trenutak kad se vratim na početak.
Tek onda kristalno vidim. I bude lijepo. I teško. O, kako teško!


Još samo jedan udah si dopuštam, a onda nabacujem osmijeh.
Kročiti u novi dan. Kročiti tamo gdje nitko ne smije vidjeti koliko sam
krhka.

Nema mi druge...


:)
- 10:04 - #

Konačno tišina

Nisam uspjela. Pomiriti mene i mene. U jednom trenutku sam postala
toliko ranjiva. Reagirao je moj sustav za samoobranu. Umjesto da
shvatim ja sam odlučila još manje shvaćati. Umjesto da tada
pustim srcu da govori, ja sam dopustila glavi da viče da ko ga jebe.

Čekali smo trenutak da ja shvatim šutnju. Nisam. Nisam shvaćala.
Ništa nisam shvaćala. Dok nije bilo prekasno.


Nisam sigurna što me više boli – to što njega nema da me zagrli ili
spoznaja o vlastitoj sebičnosti... A jebeno boli.


Moje negdje postalo je nigdje.


A sad puštam... to je jedino ljudsko što mogu napraviti za onoga
kojemu sam o ljubavi govorila, to je jedino pošteno što mogu napraviti
za onoga kome tu ljubav nisam znala pokazati...

Predugo sam se skrivala od sebe. Ne želim više.


Zaslužila sam sve što sam dobila.


Nema se tu što za reći... Pssssssssssssssssssst
- 07:54 - #