Zalupila sam vratima. Uvrijedila sam drage ljude. I odmah mi je bilo
krivo, odmah sam znala da tako ne bih smjela.
Ali ja sam tako prazna. Tako prazna.
Nemam više što za dati. Trebam sebi sama. Sebično je vrijeme došlo.
Ako mislim preživjeti ovaj uragan u duši, moram stati. U samoći.
U tišini. Moram stati.
Tako sam prazna. Tako prazna.
Nemam više što za dati. Ni sebi samoj. Zašto nitko ne razumije?
Nisam ni ja tebe. Dok nisam zalupila vrata, sjela na pod i zaplakala
najiskrenije. Nikad nisam tako.
Prvi put osjećam se sama. Prvi put osjećam dno. Ispod ne ide,
nadam se.
Prazna ljuštura, kažeš?
Sad znam na što misliš.
Boli.
|